Uzimaju siromašnima, daju bogatima
Vlada štedi na naknadama za beskućnike, a ne dira dodatne troškove saborskih zastupnika.
Neven Rauk, 29-godišnjak koji živi u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici blizu Zagreba, prošlog je tjedna od Ustavnog suda zatražio ocjenu ustavnosti Zakona o socijalnoj skrbi te postavio pitanje je li Zakon diskriminatoran prema beskućnicima i na koji je način usklađen s europskim standardima.
“Odredbama ovog Zakona još više se otežava postojeća situacija i prilike ionako već dosta ugroženoj, usudio bi se čak i reći najugroženijoj marginaliziranoj skupini u društvu”, kaže Neven, koji u dvije godine života u prihvatilištima svjedoči kako to nije ugodan i lagodan život i kako korisnici nemaju sve što im je potrebno kako bi zadovoljili osnovne potrebe. Upravo ga različito poimanje osnovnih ljudskih potreba ljuti, te ističe kako uz prehranu, smještaj odjeću, obuću, higijenske potrepštine i zdravstvene potrebe osnovne životne potrebe obuhvaćaju i sudjelovanje u životu zajednice. “Mi živimo izolirani, na rubu grada, a sada smo ostali i bez ikakvih primanja”, nastavlja Neven.
Zakon o socijalnoj skrbi, koji je stupio na snagu prije manje od godinu dana, propisuje kako beskućnik na privremenom smještaju u prihvatilištu te korisnik usluge smještaja ili organiziranog stanovanja nema pravo na minimalnu naknadu od 800 kuna. Tako je oko 400 beskućnika koji koriste organizirani smještaj ostalo bez ijedne lipe.
Ako si beskućnik i imaš gdje spavati i dva obroka – tvoje su potrebe zadovoljene, a ako si saborski zastupnik uz natprosječno visoku plaću i zastupnički paušal od 1500 kuna mjesečno, država je spremna tvoje dodatne troškove u samo šest mjeseci potrošiti čak 5.642.014,07 kuna.
Zastupnici Hrvatskog sabora, koji su ovaj Zakon izglasali, u prvih šest mjeseci ove godine, uz plaće i zastupnički paušal potrošili su još i više od 5,5 milijuna kuna na dodatne troškove. Nerazmjer osnovnih ljudskih potreba beskućnika i saborskih zastupnika je očit.
Naime, ako si beskućnik i imaš gdje spavati i dva obroka – tvoje su potrebe zadovoljene, a ako si saborski zastupnik uz natprosječno visoku plaću i zastupnički paušal od 1500 kuna mjesečno, država je spremna tvoje dodatne troškove u samo šest mjeseci potrošiti čak 5.642.014,07 kuna. U dodatne troškove ubrajaju se naknada za odvojeni život, troškovi najma stana, režijski troškovi, hotelski smještaj, troškovi prijevoza, cestarina, parkiranja, kotizacija, taksija i slično, te dnevnice koje dobivaju za službeno putovanje u zemlji.
“Zamislite da ste korisnik prihvatilišta, da ste bolesni i trebate nadoplatiti lijek koji ne pokriva dopunsko osiguranje, a koje vam je neophodan za uzimanje potrebne i propisane medicinske terapije. Ili da ste korisnik koji je dijabetičar ili boluje od neke bolesti za koju mu je potrebna posebna vrsta prehrane, koju ne možete dobiti ni u Pučkoj kuhinji, ni u Prihvatilištu, a Zakon o socijalnoj skrbi vas ostavlja bez ijedne kune”, pojašnjava Neven što za beskućnike znači gubitak prava na minimalnu naknadu.
Predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić smatra kako je ovaj Zakon korak unazad što se tiče skrbi o beskućnicima. Ističe kako smještaj u prihvatilištima osigurava potrebu za stanovanjem i djelomično prehranom, ali ne zadovoljava životne potrebe i ističe kako beskućnici ostaju bez ikakvih sredstava za život te su stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na korisnike domova socijalne skrbi i udomiteljske obitelji koji su ovim Zakonom također ostali bez minimalne naknade, ali u kojima imaju potrebne uvjete za život. Naglašava i kako biti beskućnikom nije jednako u različitim dijelovima Hrvatske, pa tako u Zagrebu topli obrok možete dobiti u pučkoj kuhinji, dok u većem dijelu Hrvatske to nije moguće, već beskućnici imaju osiguran smještaj, a većinu dana provode vani.
O Zakonu se prije nekoliko mjeseci u svom posljednjem Izvješću Hrvatskom saboru o stanju ljudskih prava oglasila i Pučka pravobraniteljica Lora Vidović. Smatra da bi tek kad bi se u svim prihvatilištima postigao isti opseg i kvaliteta usluga kojima se omogućava beskućnicima podmirenje osnovnih životnih potreba, kao i svim drugim korisnicima koji su na privremenom smještaju, moglo opravdati uvođenje ovakvog rješenja, te je Ministarstvu socijalne politike i mladih dala preporuku da omogući beskućnicima u prihvatilištima ostvarivanje zajamčene minimalne naknade, ukoliko im se ne pružaju sve socijalne usluge.
Zvonko Mlinar, voditelj zagrebačkog Prihvatilišta za beskućnike u Kosnici i dopredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike kaže kako se ovaj Zakon mijenjao tri puta u tri godine te da za prva dva Zakona nisu doneseni podzakonski akti, pa do ove godine prihvatilišta nisu bila u mogućnosti registrirati svoju djelatnost. Tako su korisnici ustanova koje formalno pravno ne postoje i do kraja ožujka i nisu mogle postojati, već u siječnju ostali bez pomoći. Iz Ministarstva, koje je gotovo tri godine otezalo s donošenjem pravilnika potrebnog za registraciju djelatnosti pružanja socijalnih usluga, odgovornost prebacuju na prihvatilišta i prenoćišta jer u sedam mjeseci otkako su donijeli pravilnik, većina prihvatilišta i prenoćišta još nije podnijela potrebne zahtjeve.
Ne daju objašnjenje zašto su, kad već nisu žurili s ostalim obvezama, kao što je donošenje pravilnika, požurili da beskućnike, koji su korisnici neregistriranih smještaja, ostave bez minimalne naknade.
Pogreške Ministarstva Zvonko Mlinar vidi kao uzrok zbog kojeg ispaštaju najpotrebniji i dodaje kako je beskućnicima u organiziranim smještajima onemogućeno jedno pravo na temelju drugog prava. Smatra kako je Ministarstvo priznalo da je takva odluka neprimjerena jer je socijalnim radnicima sredinom godine dalo uputu da korisnicima svaki mjesec daju jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 100 kuna. Ipak, ni ta pomoć nije došla do svih korisnika.
Razloge za to objašnjava Štefica Karačić govoreći kako se jednokratna novčana pomoć dodjeljuje sukladno zakonu i u okolnostima koje predviđa zakon, a da takvu pomoć zakon ne propisuje i da uputa ne može biti jača od zakona. Socijalni radnici tim i sličnim zakonima su stavljeni u nezavidan položaj, jer su dužni postupati po zakonima, iako vide kako na taj način korisnike ostavljaju u bezizlaznim situacijama.
Ministarstvo isplatu jednokratne novčane pomoći vidi kao način privremenog premošćivanja problema neriješenog statusa prihvatilišta i smatra da će kada prihvatilišta dobiju licenciju, cijeli sustav priznavanja prava beskućnika funkcionirati sukladno Zakonu i ova uputa neće ni biti potrebna.
Ministartsvo socijalne politike i mladih je skrb o beskućnicima outsourcalo na velike gradove i gradove sjedišta županija, a sebe vide kao koordinativni mehanizam, te ističu kako su osigurali sredstva za konkretne projekte usmjerene razvoju skrbi o beskućnicima, ali da ta sredstva često ostanu nepotrošena.
Skrb o beskućnicima outsourcali su na velike gradove i gradove sjedišta županija, a sebe vide kao koordinativni mehanizam, te ističu kako su osigurali sredstva za konkretne projekte usmjerene razvoju skrbi o beskućnicima, ali da ta sredstva često ostanu nepotrošena. Ove godine osigurali su dva i pol milijuna kuna, što je za oko milijun kuna manje od novca koji će uštedjeti ne isplaćujući minimalne naknade korisnicima prihvatilišta.
Naglašavaju kako sustav socijalne zašite i reformske aktivnosti u sustavu nemaju za cilj uštede, već učinkovito usmjeravanje sredstava onima kojima je ta pomoć najpotrebnija. A prema mišljenju Ministarstva “s obzirom da pravilnik o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga propisuje da se usluga smještaja u prihvatilištu pruža tijekom 24 sata dnevno te se korisnicima osiguravaju dva obroka dnevno (doručak i večera), odnosno tri obroka dnevno (doručak, ručak i večera), u slučaju kada ručak nije moguće osigurati u pučkoj kuhinji, smatra se da su korisnicima na smještaju u prihvatilištu zadovoljene osnovne životne potrebe koje se inače osiguravaju isplatom zajamčene minimalne naknade”. Naglašavaju da se ostale potrebe, kao što su odjevni predmeti, obuća te higijenske potrepštine korisniku se osiguravaju iz donacija, u skladu s mogućnostima prihvatilišta.
Dugogodišnje iskustvo socijalne radnice Štefice Karačić pokazuje kako gubitak redovne novčane pomoći znači i daljnje socijalno isključivanje, te zbog nepovjerljivosti beskućnika prema institucijama i sustavu, pristup koji bi bio prihvatljiv trebao bi biti fleksibilan i specifičan. Zabrinuta je također što sve više mladih ljudi postaju beskućnici, bez socijalne podrške i mreže.
Neven se nada da će se njegov položaj uskoro promijeniti. Ljeto je proveo radno, a nada se da će uskoro naći stalni posao. Nada se i da će za posao koji nađe biti plaćen, jer je i sada u sudskom postupku s jednim od bivših poslodavaca zbog neisplate plaće. Završio je trogodišnju srednju školu, ali želja mu je nastaviti školovanje i postati socijalni radnik. Žali što institucije ne potiču školovanje mladih beskućnika. Kaže da će mu za upis četvrtog razreda srednje škole i razliku predmete trebati 7 800 kuna. Također, pita se zbog čega u Hrvatskoj ne postoje drugi oblici stambenog zbrinjavanja za beskućnike, već samo prenoćišta i prihvatilišta.
14.11.2014. 16:19Ljudska pravaIspiši
Kako doći do Prihvatilišta?
Prihvatilište
