Svakim danom na ulici sve više ljudi

Svakim danom na ulici sve više ljudi: bešćutan sustav a veliko beskućničko srce

U Hrvatskoj je danas više od tisuću beskućnika, a u prihvatilištima ima mjesta samo za njih 450, dok ostali spavaju po vagonima, napuštenim objektima, kolodvorima…

Sredinom siječnja, kada je obilni snijeg zabijelio dobar dio Hrvatske, razvila se bučna polemika tko je kriv za paralizu života u gradu Zagrebu. Najviše se upiralo prstom u gradsku Zimsku službu, k tome građani su prozivali gradonačelnika Milana Bandića da je zatajio, a on njih da nisu očistili niti ispred svojih pragova. Međutim, neki su bez puno pogovora prionuli poslu – beskućnici iz prihvatilišta zagrebačkog Crvenog križa u Velikoj Kosnici primili su se lopate i očistili obližnji Domovinski most. Jedino radom zagrebački beskućnici mogli su se zahvaliti svojim sugrađanima koji im omogućuju život dostojan čovjeka u prihvatilištu u Velikoj Kosnici.

Slične nesebične akcije hrvatskih beskućnika nisu rijetkost – riječki su prije nekoliko dana pomogli u prikupljanju novca za pomoć teško oboljelom dječaku Eriku Marčeti iz Lovrana. Srce beskućničko očito je veliko. Problem je međutim jedino u tome što je građana bez krova nad glavom svakim danom sve više – gubitak zaposlenja, nemogućnost otplate kreditnih obveza, ovršne presude, raspad obiteljskih zajednica, narušeno tjelesno i mentalno zdravlje, samo su neki od uzroka nezaustavljivog rasta broja beskućnika u svijetu, socijalno najugroženije populacije, a sukladno broju stanovnika, također u Lijepoj Našoj. Prema nekim istraživanjima, u Hrvatskoj je danas više od tisuću ljudi u statusu beskućnika koji žive bez krova nad glavom, u hrvatskim prihvatilištima ima mjesta samo za 450 beskućnika, dok ostali spavaju po vagonima, ulazima u zgrade, napuštenim objektima, bolnicama, kolodvorima… Iskustva novih članica Europske unije pokazuju da će se u srpnju otvaranjem granica u Hrvatskoj povećati broj beskućnika zbog čega je potrebno unaprijed poduzeti odgovarajuće mjere.

Bez obiteljske podrške

– Razlozi beskućništva su različiti, ali nemogućnost plaćanja podstanarske sobe zbog gubitak posla ili neredovitih primanja su u ova krizna vremena doista najčešći. Također, puno je ovisnika o alkoholu, drogama i kocki, ali i hrvatskih branitelja. Svima njima, bez obzira na godine života i razloge beskućništva, zajednička je činjenica da su se u teškim životnim trenucima zatekli bez obiteljske podrške, kazuje Vilma Mlinarić voditeljica još uvijek jedinog prihvatilišta za beskućnike na području Primorsko-goranske županije, onog Ruže sv. Franje.

BRANITELJI BEZ DOMA

Problem beskućništva hrvatskih branitelja, upozoravaju u prihvatilištima, posebno je izražen. Mnogi bivši vojnici zbog specifičnosti svojih psihičkih problema nisu su se uspjeli ponovo uklopiti u civilno društvo.

– Radno sposobni hrvatski branitelji opterećeni su i ratnim traumama i teškom situacijom u zemlji. Mnoge od njih muči sveopća depresija i ispraznost, neki su izgubili posao, pa se pitaju zbog čega su uopće išli u Domovinski rat. Sve nam to govori da je zakazala i duhovna i psihološka pomoć, smatra Vilma Mlinarić.

Mlinarić nam skreće pozornost da je ekonomska kriza, koja već četiri-pet godina potresa državu, stvorila veliki broj novih beskućnika. Prošlog ljeta, ilustrira Mlinarić, prvi puta u povijesti ovog riječkog prihvatilišta dogodilo se da nije bilo dovoljno mjesta za sve beskućnike.

– U gradovima na obali barem se ljeti mogao naći sezonski posao. Kriza se očito odrazila i na sezonsko upošljavanje. Posebno veliki problem vidimo u tome da sve mlađe osobe postaju beskućnici i u našem prihvatilištu danas imamo i one koji su rođeni 1988. godine. Firme se svakodnevno gase, posebno građevinski obrti. Kriza u ovdašnjim brodogradilištima također se osjeća, pa nam dolaze i bivši kooperanti škverova. Ponos ne dopušta svima njima da nam se jave, pa je tako jedan bivši kooperant Viktora Lenca došao tek na nagovor. Problem je i tome što mnogi sebi ne žele priznati da su ostali bez zaposlenja i krova nad glavom. Kad ih zima i kiša ipak prisile da potraže pomoć i utočište, dolaze u očajnom psiho-fizičkom stanju. Depresivni su, klonuli duhom i psihom. Prvo dobiju hranu i osnovnu higijenu, a potom pokušavamo s njima razgovarati. Kroz razgovor pokušavamo im pomoći, te ih savjetovati koju kategoriju socijalne pomoći trebaju potražiti. No, sveopći nedostatak novca otežava i rad našeg prihvatilišta; još uvijek nemamo ženski odjel, k tome resocijalizacija postojećih korisnika sporije se odvija, a time se i teže oslobađaju kreveti za nove beskućnike, upozorava Mlinarić.

Tek posmrtna skrb

Poboljšanju statusa beskućnika nije doprinijelo ni uvrštavanje ove skupine u Zakon o socijalnoj skrbi 2011. godine, koji beskućnika definira kao »osobu koja nema mjesto stanovanja niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje.« Ovom definicijom obuhvaćena je samo tematika stanovanja, iako je problem puno dublji, poput nedovoljnog kontinuiranog financiranja, odnosno neuvrštavanja u proračune lokalne vlasti ili pak zapošljavanja beskućnika, kojima će, istini za volju, teško itko ponuditi stalno radno mjesto, osobito onima koji su dugotrajno bez posla.

SOCIJALNO ISKLJUČENI I STIGMATIZIRANI

Hrvatska se nalazi među zemljama EU s najvećom stopom rizika od siromaštva, odnosno s više od 20 posto, a isti postotak ljudi u svijetu se smatra siromasima, zbog čega je ovaj fenomen postao najveći globalni problem. Podatak je porazniji ako se zna da je ta stopa znatno veća među starijim osobama, samcima, nezaposlenima, umirovljenicima, obiteljima s više djece i osobama s invaliditetom, sve redom najranjivije društvene skupine. S druge strane, beskućnici nisu niti u jednoj rizičnoj skupini, oni su potpuno siromašni i socijalno isključeni.

– Prosječni ljudi uz beskućništvo najčešće vežu asocijacije kao što su: nepouzdanost, lijenost, mentalna bolest, opasnost i ovisnost. Takvi stigmatizirajući stavovi na beskućnike utječu negativno i zadržavaju ih u krugu siromaštva, razarajući njihovo samopoštovanje i vjeru da se išta može promijeniti. Stoga je potrebno educirati i senzibilizirati stručnjake i javnost o problematici beskućništva«, navodi se u publikaciji »Beskućništvo: Pogled iz različitih perspektiva« čija je urednica Olja Družić Ljubotina.

Kako procjenjuje Zvonko Mlinar ispred nacionalne Mreže beskućnika i voditelj zagrebačkog prihvatilišta, deset tisuća građana Hrvatske danas živi u neprimjerenim uvjetima, odnosno prostorima nedostojnima života čovjeka pojedinca ili cijelih obitelji, od kojih je samo u Zagrebu četiri tisuće.

– Sa sviješću da broj beskućnika raste i da je novca manje, država je prebacila odgovornost na leđa gradova i županija, pružajući beskućnicima jedino posmrtnu skrb. Nažalost, od utvrđenog i proklamiranog Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju, Ministarstvo socijalne politike i mladih nije učinilo ništa osim što je uvrstilo beskućnike u zakon među korisnike socijalne skrbi. Utvrđeni su i obveznici financiranja njihove skrbi i mogućnost njihovog privremenog smještaja, ali nisu doneseni potrebni propisi temeljem kojih bi prihvatilišta i prenoćišta legalizirala svoju djelatnost, centri za socijalnu skrb donosili rješenja o privremenom smještaju i određivali druga prava beskućnika, obveznici financiranja planirali proračunska sredstva i drugo. Iako bi zajednička nastojanja trebala ići ka prevenciji beskućništva i skidanju stigme, mi koji vodimo prihvatilišta smanjujemo nastalu štetu. Puno vremena i iskustva treba skupiti da se upozna ova populacija, ističe Mlinar, pitajući zašto se na lokalnu razinu spustilo jedino financiranje beskućnika od svih ranjivih skupina.

Zvonko Mlinar dodao je da se čak 7.500 Zagrepčana svakodnevno hrani u pučkim kuhinjama, od kojih više od polovice živi u neprimjerenim stambenim uvjetima. No, dojam Vilme Mlinarić je da puno više građana od 10.000 živi u očajnim uvjetima.

– Situacija u Hrvatskoj je iznimno teška. Na žalost, mjesta u hrvatskim prihvatilištima nema niti za one naše sugrađane koje i sam zakon definira beskućnicima, odnosno nemaju krov nad glavom i primanja. Mjesta za sve beskućnike tako nema niti u Rijeci. Računamo da u gradu ima najmanje sto beskućnika koji žive u bunkerima, starim vagonima i napuštenim skladištima. Također, puno je naših sugrađana koji nemaju status beskućnika, ali žive u jednako katastrofalnim uvjetima – cijele obitelji su smještene u neprimjerenim stanovima, u podrumima ili barakama, bez osnovne higijene. Nemaju sanitarni čvor, nemaju vodu, nemaju kuhinju, bez pomoći gradskih ili državnih institucija, upozorava Vilma Mlinarić.

Osnovna svrha svakog prihvatilišta, smatra ona, ne bi trebala biti da ona na duže vrijeme budu dom za beskućnike, već institucija koja će ih prihvatiti i u nekom roku resocijalizirati. Upravo je posebno uspješno riječko prihvatilište koje je prošle godine, kazuje nam Mlinarić, čak 85 posto svojih korisnika uspjelo uključiti u svakodnevni život. Kad je prije šest godina osnovano prihvatilište Ruže sv. Franje, nitko nije slutio da će se jednog dana moći pohvaliti ovakvim uspjehom.

Najnovije kvalitativno istraživanje u Hrvatskoj kada su u pitanju beskućnici, provela je 2009. godine Lynette Šikić Mićanović s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba. Rezultati su pokazali da je prosječna dob beskućnika oko 50 godina. Većinom su to razvedeni ili neoženjeni, ponajviše sa završenom srednjom školom. Čak više od 90 posto njih bili su zaposleni prije nego su ostali bez ičega, a većina ispitanika provela je od 10 do 30 godina radeći. Velikoj većini beskućnika to nije bio životni izbor, nego su putovi koji Hrvate najčešće vode u taj status: nasilje i trauma, uzrokovano još zlostavljanjem i zanemarivanjem u djetinjstvu, zatim život u disfunkcionalnim obiteljima ili pak institucijama, nezaposlenost, financijski problemi i dugovi, loše zdravstveno stanje, prisilno izgnanstvo, raspad obitelji nakon razvoda, gubitak doma, smrt bračnog druga i zatvor.

– Iz tog razloga Rijeci treba prihvatilište s najviše 50 kreveta. Nije potrebno više, jer smisao prihvatilišta nije u tome da beskućnici u njima žive godinama. Kad korisnik sam shvati da su njegov spas povratak radnih navika i integracija u društvo, tek tada prihvatilišta za beskućnike imaju svoj puni smisao, govori Mlinarić.

Uzaludan trošak

Ona smatra da Grad Rijeka uzalud troši novac u otvaranje novog prihvatilišta s 12 kreveta. Puno učinkovitije bi bilo, objašnjava ona, kad bi novac, jasno sukladno gradskim mogućnostima, bio usmjeren u postojeće prihvatilište koje u Rijeci već šest godina uspješno vodi Franjevački svjetovni red.

– Ljubav prema čovjeku svima nama trebala bi biti na prvom mjestu. Socijala nije zaposlenje, nego životni poziv, zaključuje Mlinarić.

Zvonko Mlinar pak ukazuje da su gorući problem i maloljetni korisnici koji, ni po kakvom scenariju, ne bi smjeli biti smješteni među ostalih 150 beskućnika koliko ih koristi usluge prihvatilišta Crvenog križa u Velikoj Kosnici.

TKO SU BEZDOMCI?

Dugo je u društvu uvriježena misao da se pod pojmom beskućnik krije fizički i psihički neugledna osoba, sklona ovisnosti i klošarenju, bez vizije i volje za životom. S promjenom takvog stigmatiziranja bezdomaca u Hrvatskoj bore se entuzijastični djelatnici i volonteri u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Osijeku, Zadru, Varaždinu, Karlovcu i Puli, gdje postoje prihvatilišta i prenoćišta, susrećući se iz dana u dan sa sasvim drugom slikom ljudi. Maloljetna djeca koja su s roditeljima jer su izbačeni iz stana zbog nemogućnosti plaćanja podstanarstva, osobe narušenog tjelesnog zdravlja za koje ne postoji mjesto u prebukiranim zdravstvenim ustanovama, intelektualci koji su nakon raspada obitelji sve ostavili supruzi i djeci te udobnost toplog doma zamijenili skromnim ležajem u prihvatilištu, hrvatski branitelji čija prava iz zakona o hrvatskim braniteljima nisu ostvarena pa unatoč traumatičnim ratnim iskustvima nemaju osnovna sredstva za život, mladići i djevojke koji su nakon 21. godine života iz domova za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi završili na hladnim i mračnim ulicama… Svi oni nisu izmišljeni likovi, nego stvarne osobe, čija su imena ionako samo pojedincima važna.

– Žalosti i šokira činjenica da jedanaestero djece živi s osobama s teškim psihičkim problemima, alkoholičarima, braniteljima oboljelima od PTSP-a, od kojih nekima nije mjesto ovdje. Najstarijem djetetu je 12 godina, a najmlađem samo šest mjeseci, što je užasan i sramotan podatak za sve strukture ove države, naglašava Mlinar, dodavši kako zbog nedovoljne osviještenosti šire javnosti i dalje prevladava mišljenje u društvu da je beskućništvo više problem pojedinaca nego društveni problem.

Bitan iskorak nije zabilježen niti donošenjem Memoranduma o socijalnom uključivanju kojeg su potpisali hrvatska Vlada i Europska komisija. Ljudi bez krova nad glavom i dalje su isključivo u milosti udruga »Most«, »Milosrđe«, Crvenog križa, Caritasa, sestara Misionarke ljubavi te Franjevačkog svjetovnog reda, organizacija koje vode prihvatilišta u osam hrvatskih gradova, iako bi prema zakonu svako veće županijsko središte trebalo osigurati smještaj za beskućnike.

– Svakim danom na ulici je sve više ljudi, hrvatska prihvatilišta su puna, a liste čekanja samo rastu. Nužno je stoga proširiti kapacitete postojećih prihvatilišta i osposobiti nova. Inicijative postoje, ali sve skupa u sustavu socijalne skrbi ide jako sporo. Zakon beskućništvo tretira kao privremenu situaciju ograničavajući duljinu smještaja korisnika u prihvatilište do šest mjeseci, a ne omogućujući mu drugim pravima ili oblicima pomoći i podrške rješavanje beskućničkog statusa. S time je usko povezana činjenica da Ministarstvo socijalne politike i mladih još uvijek nije donijelo pravilnik o radu prihvatilišta niti je predvidjelo mehanizme kažnjavanja lokalne samouprave koja neredovito i neadekvatno financira postojeća prihvatilišta, što je u posljednje vrijeme bio slučaj u Rijeci i Splitu, a čime se daljnji rad ovih jedinih domova za beskućnike dovodi u pitanje, kazao je Drago Lelas, predsjednik nacionalne Mreže za beskućnike, upozorivši na neprovedbu postojećeg Zakona o socijalnoj skrbi, koji u tri godine, otkad je po prvi put u hrvatskoj povijesti definirao pojam beskućnika, doživljava i treće izmjene i dopune.

Novi list, 11. ožujka 2013.