Beskućnik i pas

Ako ste u zadnjih par godina bili u Sarajevu i prošli glavnom ulicom, sigurno ste na nekom uglu primijetili čovjeka i psa kako sjede na velikoj crnoj torbi. Ako ste ih sreli ove zime, sigurno vam je upalo u oči i to da čovjek uvijek sjedi na betonu ili komadu kartona, dok pas uvijek spava na torbi u kojoj je jorgan. Taj čovjek se zove Ramiz Delić, a pas je šestomjesečni Dundo. Obojica žive na ulici…

Ramiz Delić je RVI. U ratu je ranjen u nogu i zato uvijek hoda sa štakom.

„Noga me boli i teško hodam. Često sjednem da se odmorim. S vremenom se čovjek nekako navikne i na to.“- kaže Ramiz.

Jedini izvor prihoda je invalidnina od cijelih 40KM mjesečno.

Ramiz kaže i to da ne može shvatiti to da nikako ne može naći smještaj za sebe i Dundu.

„Osim Dunde, ja nemam nikoga. Ljudi su mi nudili smještaj, ali samo za mene. Niko čak ni u dvorištu ne želi psa. To nikada neću prihvatiti. Dundu nikada ne bih ostavio. On je moj vjerni prijatelj i jedina porodica. Bez njega ne bih preživio ovu zimu pod vedrim nebom. Na strašnim minusima on me grijao i pomagao mi da dočekam jutro.“ objašnjava Ramiz svoju ljubav prema psu.

Na pitanje zašto i kako je postao beskućnik iskreno odgovara da je za sve sam kriv. Želi samo naći privremeni ili trajni smještaj za sebe i Dundu. Kaže da bi bio sretan kada bi barem imao stari auto ili kombi u kojem bi on i Dundo mogli prenoćiti.

„Gdje god legnemo, smetamo nekome. Mnoge noći smo bili prinuđeni da prespavamo u snijegu. Cijelo Sarajevo zna moju priču, ali konkretne pomoći nema. S druge strane, ni ja ni Dundo ne bismo preživjeli surovi život na ulici da nije dobrih ljudi.“- zaključuje Ramiz svoju priču.

Piše: Jelena Paunović