Beskuća povijesne zbiljnosti

Beskuća povijesne zbiljnosti

Autor: Predrag Lucić
Objavljeno: 11. listopada 2012. u 19:36

Prema službenim podacima u Hrvatskoj ima nešto više od tisuću beskućnika, a u prihvatilištima ima mjesta za njih 380. Dakle, već sada se ne zna kamo s više pod 60 posto beskućnika

– Znaš li ti, trafikant, da je danas Svjetski dan beskućnika i da ga Hrvatska prvi put obilježava?

– Baš lijepo od nje. A vidim i da se socijalna država Hrvatska svojski potrudila da beskućnicima uljepša njihov praznik.

– Misliš da su im predsjednik, premijer i novi predsjednik Sabora trebali uputiti čestitku?

– Čestitali su im svi skupa onim humanim Zakonom o socijalnoj skrbi kojim se socijalna država oslobodila teške dužnosti da vodi brigu o prihvatilištima za beskućnike. Znaš valjda da od 1. siječnja 2013. ova socijalna i skoro pa europska država neće na ta prihvatilišta trošiti ni jednu jedinu lipu?

– Nego tko će se brinuti o prihvatilištima? Tko će ih financirati? Sami beskućnici?

– Nije isključeno. Možda će država te ljude koji su izgubili sve u životu kategorizirati kao porazne obveznike. Pa neka luzeri plaćaju barem poraz, kad već nisu sposobni za plaćanje poreza koji je, kao što to dežurni moralizatori vole reći, izraz domoljublja.

– Ozbiljno te pitam, trafikant.

– I ja tebi ozbiljno odgovaram. Neće država tek tako odbaciti beskućnike.

– Ako država neće financirati prihvatilišta, tko će?

– Jedinice lokalne samouprave. Županije, gradovi, općine, sela, zaseoci, nenaseljena mjesta.

– Ne zajebavaj, trafikant! Vidiš da je socijalna država pronašla rješenje.

– Krasno joj je to rješenje. I dalekosežno. Jer će se njime u vrlo skoroj budućnosti ukinuti sva postojeća prihvatilišta.

– Pa nije vrag da Zakon o socijalnoj skrbi predviđa i ukidanje prihvatilišta?

– Zakon ostavlja mogućnost lokalnim samoupravama da prihvatilišta financiraju, ali i da ih ne financiraju.

– Kako to misliš?

– Tako kako piše. Zakon obavezuje velike gradove i gradove u kojima se nalaze sjedišta županija da u svom proračunu osiguraju sredstva za – čuj ovo! – pružanje usluga prehrane u pučkim kuhinjama i – čuj i ovo! – pružanje usluga prihvatilišta za beskućnike.

– Pa dobro, obavezuje ih da siromašnima budu na usluzi. Šta je tu sporno?

– To što u istom Zakonu piše da se sredstva za te, je li, usluge trebaju osigurati sukladno mogućnostima lokalne samouprave. A i dosad se pokazalo da gradovi uglavnom nemaju novaca za te svrhe ili, ako ih i imaju, vole kazati: »Odakle nam, sve i da imamo?!«

– Ne razumijem.

– Šta ne razumiješ? To da gradovi stvarno nemaju novaca za socijalu ili to da, ako i imaju, mogu reći da nisu u mogućnosti da troše lovu na luksuz kakav su prihvatilišta za beskućnike i pučke kuhinje? Budući da im zakon dopušta i ovu drugu mogućnost, misliš li da se za nju neće hvatati i oni koji imaju i oni koji nemaju novaca?

– Pa valjda ih država može natjerati da se ponašaju odgovorno…

– Koja država? Ova koja je sebe odgovorno oslobodila svake odgovornosti za beskućnike, osim da ih odgovorno proizvodi, sve dok ih ne bude toliko da Dan beskućnika preraste u nacionalni praznik? Ova država koja donosi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim će se beskućnici, zbog navodnog odavanja skitnji, kažnjavati s 15 dana zatvora? Ili će ih se globiti s dvije tisuće kuna, koje su za beskućnike misaona imenica, pa će svaki uhvaćeni u tobožnjoj skitnji završiti u zatvoru i tako bar na dva tjedna riješiti problem krova nad glavom. Ako i u zatvorima bude mjesta.

– Valjda će od kažnjavanja biti izuzeti oni koji su smješteni po prihvatilištima?

– Ako prihvatilišta uopće bude. Evo pogledaj kako stvari stoje sada, dok država izdvaja koliki-toliki novac za prihvatilišta: prema službenim procjenama u Hrvatskoj ima nešto više od tisuću beskućnika, a u prihvatilištima ima mjesta za njih 380. Dakle, već sada se ne zna kamo s više od 60 posto beskućnika. A prema procjenama socijalnih radnika, samo u Zagrebu ima oko 5000 homelessa i iz dana u dan ih je sve više.

– A koliko ih je u Zagrebu prema službenim procjenama?

– Već godinama oko 400. Kao da ljudi svakodnevno ne završavaju na ulici zbog ovrha i sličnih humanih mehanizama obrane kapitala.

– Jebiga, trafikant, žao mi je ljudi, ali po zakonu je svatko odgovoran za svoje poslovanje…

– Da, da, da… Samo što su pritom žrtve lihvarskog sustava malo puno odgovornije od lihvara.

– Nitko nikoga ne prisiljava da uzima kredite koje ne može plaćati, da se zadužuje iznad svojih mogućnosti.

– Daj, molim te, šuti o tome barem na današnji dan, kad si ga se već sjetio! Danas bi se, kad obraz ne bi bio deficitarna sirovina, čitava zemlja trebala sramiti pred beskućnicima i zbog ovih zakona i zbog one idiotske hajke koju su samozvani splitski istražitelji punih mjesec dana vodili protiv ljudi koji su proglašavani ubojicama samo zato što nemaju doma.

– Pa dobro, ipak se na koncu ispostavilo da nitko od beskućnika nije ubio onu nesretnu Selenu na Marjanu…

– A je li im se itko ispričao zbog kolektivne optužnice koju je takozvana javnost podigla protiv njih? Jesu li se ispričali novinari, policajci i ostali sveznadari? Predsjednik države, predsjednik Vlade, predsjednik Sabora?

– A zašto bi se Josipović, Milanović i Leko ispričavali?! Pa nisu oni širili te priče.

– Nisu ih ni zaustavljali. I minimum pristojnosti bi bio da svaki od njih barem ponovi riječi Đordane Barbarić, predsjednice Udruge »Most« koja vodi splitsko Prihvatilište za beskućnike: »Nadamo se i vjerujemo kako će ovo biti zadnji put da jedna cijela skupina ljudi ispašta zbog ‘šturih i neslužbenih’ informacija.« I da malo porazmisle o tim riječima. Naravno, ako imaju čime.