Antina priča- kako je živjeti na ulici po zimi

U razgovoru s našim korisnikom Antom, želimo na današnji dan podijeliti s Vama njegovu priču:

“Budio sam se u tramvaju. Dane sam provodio nikako. Po kolodvorima, ulici. Svaki dan mi je bio isti. Tako sam dočekao Božić i Novu Godinu. Bio sam bez stana, bez ičega, bez kuće, bez higijenskih potrepština, roditelja, prijatelja. Bio sam sam dok nisam došao ovdje.

U tramvaju sam se budio u 4 ujutro. Osam mjeseci sam tako provodio noći u tramvaju. Smrzavao sam se, hranio sam se po pučkim kuhinjama u Zagrebu, nisam imao nikakvu higijenu.  Osam mjeseci nije išlo nikako, nisam se mogao pomaknuti. Zahvaljujem jednoj gospođi što mi je pomogla, 12 dana sam živio kod nje. Nikad joj to ne mogu zaboraviti. I  ona se čudila kakav je to sustav da ja sa 28 godina moram po tramvajima spavat. Inače nikad nisam tražio tuđu pomoć. Nitko mi osim te gospođe nije pomogao u ovih 8 mjeseci.

Cijelu noć sam se vozio po tramvaju, od Dubca, Glavno kolodvora, Savski most. Svaki dan je bio isti. Po danu sam se sklanjao tamo gdje je toplo, po kolodvorima, Cinestaru, po autobusima. Sve osobne stvari sam bacio – nisam ih mogao nositi sa sobom. Meni je jedino tramvaj bio kuća.  Pola ljudi ne bi moglo preživjeti ono što sam ja preživio na ulici. Moraš za to biti psihički jak. Ubijala me psiha sve više i više. Kad se ti nemaš gdje u toplom okupati, nemaš gdje leći, to je najgore. Upoznao sam jednog dečka koji je spavao u tramvaju kao i ja. On mi je rekao za Prihvatilište. Nisam prije znao za to. Al opet bi mogao na ulici biti, već sam sve prošao, sad znam što bi me čekalo. Svaki petak sam se išao kupati kod časnih sestara u Jukićevoj. Prošao sam sve i svašta, netko je Božić čekao u kući, ja sam u tramvaju. Osjećao sam se tužno, nemaš nikoga svog, tako mi je bilo svaki dan. Svi slave Božić i Novu Godinu, a ja sam ga na ulici dočekao. To me je pogodilo najviše. Ali rekao sam šta je tu je – ako tako mora biti – mora. Najgore mi je bilo od 8. mjeseca do 31.1. Dok je ljeto trajalo bilo je dobro, ali sa zimom postaje sve gore. Nemaš se gdje umiti, okupati. Ljudi te gledaju kao klošara, beskućnika, misle si kako smrdiš, pljuju po tebi, laju, kao da si najgori. Osjećao sam da se miču od mene, da me izbjegavaju. Ali opet sam ostao čiste glave, nije mi žao ni dana šta sam proveo na ulici. Spavao sam i u vagonima na kolodvoru, u vlakovima koji bi došli iz Rijeke ili Splita pa bi bili topli do 3-4 ujutro. Onda nas je nakon nekog vremena policija počela izbacivati. Dođe ti njih 6-7 s baterijama i moraš van. Namjerno sam bio glasan i prepirao se da me vode u stanicu da mogu odspavat na miru i na toplom. Svašta mi je padalo napamet, da opljačkam kiosk, pričekam policiju i idem u Remetinec. Bilo bi mi toplije, nego na ulici. Ipak, nisam to napravio.

Obraćao sam se Centru za soc.skrb, ali kad nemaš boravište u Zagrebu onda se svi ograđuju, onda si prepušten sam sebi. Kažu mi „nisi odavde, ne možemo ti pomoći“. Ali opet sam ostao čiste glave. Kod nas je sve birokratizirano.

Spavaš na klupi, u tramvaju, po cijelom Zagrebu hodaš po kiši, snijegu, ali opet sam čista obraza ostao. Nikada u životu nisam tražio ničiju pomoć. Nisam htio s nikim komunicirati, niti s roditeljima, povukao sam se u sebe. I sada tako želim, sam se izvući iz ove situacije – naći posao i nastavit dalje živjet.

U Prihvatilište sam došao 31.1. Dan prije sam išao na hitnu jer mi nije bilo dobro. Tada su ustanovili da imam upalu pluća.”

Nasreću, Ante je tada  već bio na toplom i uz antibiotike prebrodio bolest. Trenutno se nalazi u Prihvatilištu te pokušava pronaći posao, uštedjeti novac te krenuti svojim putem. Još uvijek nije nestao onaj njegov poznati smiješak s lica…