6. Nacionalni susret o beskućnicima

        Susretu će nazočiti predstavnici: tijela državne uprave (Ministarstvo socijalne politike i mladih, Vladin Ured za ljudska prava, Pučki pravobranitelj), područne i lokalne samouprave koji su na svom području organizirali skrb  o beskućnicima, prihvatilišta/prenoćišta iz drugih hrvatskih gradova,  podružnica Centra za socijalnu skrb Zagreb te   drugih organizacija koje daju doprinos u skrbi o  beskućnicima na području grada Zagreba…

        Cilj skupa je razmjena znanja i iskustva u radu s tom društveno marginaliziranom skupinom korisnika socijalne skrbi, ponajprije radi iniciranja konkretnih promjena za učinkovitiji sustav te jasniju strategiju smanjenja beskućništva u Republici Hrvatskoj.

       Na Susretu će izlagati:  doc.dr.sc.Olja Družić Ljubotina i prof.dr.sc. Gojko Bežovan sa studija socijalnog rada, Romana Galić, univ.spec.act.soc.  – pomoćnica pročelnice za socijalnu zaštitu u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, Đordana Barbarić iz udruge Most, a predstavnici  prenoćišta/prihvatilišta će iznijeti svoja iskustva u radu s beskućnicima.

        Ujedinjeni narodi su 17. listopad proglasili Svjetskim danom borbe protiv siromaštva s ciljem da obilježavanjem tog dana suosjećamo sa žrtvama siromaštva i promoviramo svijest o potrebi iskorjenjivanja siromaštva i bijede u svim zemljama.

        Siromaštvo se ne odnosi samo na ekonomske i financijske aspekte, nego utječe na fizičko i psihičko zdravlje, stav prema druženju, povjerenje u sebe i u druge, na predodžbu o društvenoj prihvaćenosti, dokazivanje svojih prava i digniteta i te možda najvažnije, nadu u bolje sutra.

        Hrvatska se nalazi među zemljama EU s najvećim stopama rizika od siromaštva i njena stopa iznosi više od  20 posto. Podatak je porazniji ako se zna da je ta stopa znatno viša među starijim osobama, samcima, nezaposlenima, umirovljenicima, obiteljima s više djece i invalidnim osobama.  

        Osobe koje nemaju u vlasništvu stan/kuću ili nemaju  dovoljno sredstava za podmirenje potreba stanovanja, beskućnici, nisu  niti u jednoj rizičnoj skupini, oni su totalno siromašni i isključeni.

        Preživljavaju hraneći se u pučkoj kuhinji, ako je ima u mjestu prebivanja, a spavaju po napuštenim objektima, podrumima, javnim mjestima, gradskim prijevoznim sredstvima, štalama i drugim neprimjerenim mjestima bez struje, vode, grijanja i drugih ljudskih potreba, osim sretnika koji su našli mjesto u rijetkim prenoćištima/prihvatilištima.

        O broju beskućnika u Hrvatskoj i pojedinim dijelovima Hrvatske postoje vrlo oskudni podaci, odnosno samo podaci s kojima raspolažu prenoćišta/prihvatilišta. To ne čudi, jer za nadležno Ministarstvo za socijalnu skrb nisu postojali do prije dvije godine, do donošenja novog Zakona o socijalnoj skrbi.

        Oni do 2007. godine nisu niti spominjani u Hrvatskoj. Vjerojatno se to ne bi dogodilo niti tada da  Hrvatska i Europska komisija nisu potpisale  Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju (JIM) koji je identificirao beskućnike kao jednu od socijalno najisključenijih skupina. Naime, iako je ministarstvo nadležno za socijalnu skrb svih 21  godinu imalo saznanja o kontinuiranom rastu broja beskućnika i otvaranju prenoćišta/prihvatilišta od strane humanitarnih organizacija, nije imalo razumijevanja za njihove probleme i potrebe.

        Na žalost, od  utvrđenog i proklamiranog JIM-om,  nadležno ministarstvo za socijalnu skrb nije učinilo ništa osim  što je uvrstilo beskućnike u Zakon o socijalnoj skrbi, među korisnike socijalne skrbi. Utvrđeni su i obveznici financiranja njihove skrbi i mogućnost njihovog privremenog smješta, međutim nisu doneseni podzakonski propisi temeljem kojih bi  prihvatilišta/prenoćišta legalizirala svoju djelatnost, centri za socijalnu skrb donosili rješenja o privremenom smještaji i određivali njihova druga prava, obveznici financiranja planirala proračunska sredstva itd.

        Unatoč nedorečenosti aktualnog Zakona i nepostojanja cjelovitog propisnog okvira, gradovi poput Pule i Varaždina, donekle Splita, Rijeke  i Osijeka, a posebno Grad Zagreb, poduzeli su mjere i osigurali financijska sredstva za troškove skrbi o beskućnicima.

        A ostali veliki gradovi i središta županija nisu se  suočili s rastućim problemom, pokrili su se  preko glave i vjerojatno čekaju  da problem beskućništva prođe, umjesto da  pronađu neku unutarnju financijsku rezervu te se uhvatite  u koštac sa zbrinjavanjem svojih sugrađana,  tražeći pri tome  saveznike s udrugama kako su to učinili i gore navedeni gradovi.

        Smatramo da je krajnje vrijeme da nadležno ministarstvo za socijalnu skrb poduzme mjere kako bi se Zakon počeo primjenjivati, a mi koji već skrbimo o najpotrebitijim, u konkretnim i učinkovitim inicijativama trebamo stvarati stručne  uvjete za djelotvorniju i primjereniju  skrb o beskućnicima.

        Uvjeren sam da će 6. Nacionalni susret o beskućnicima kao i pet prethodnih,  imati višestruki i neprocjenjivi značaj, nadam se kako će ispuniti svoje ciljeve  i djelovati poticajno na tijela državne uprave, lokalne i područne samouprave te dati dodatni poticaj za još dublju suradnju svih dionika u skrbi o beskućnicima.    

        U ime organizatora 6. Susreta, Gradskog društva Crvenog križa Zagreb zahvaljujemo: zagrebačkom gradonačelniku gospodinu Milanu Bandiću na pokroviteljstvu, Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom na stručnoj pomoći i sufinanciranju, stručnjacima i predstavnicima prenoćišta/prihvatilišta i drugih organizacija i udruga koji skrbe o beskućnicima što će nam prenijeti svoja znanja i iskustva o radu s beskućnicima, socijalnim radnicima centara za socijalnu skrb  na suradnji te svim ostalima koji skrbe o najpotrebitijim.