PRIHVATILIŠTE ZA BESKUĆNIKE CRVENOG KRIŽA ZAGREB U VELIKOJ KOSNICI

https://trecadobhrvatska.com/prihvatiliste-za-beskucnike-crvenog-kriza-zagreb-u-velikoj-kosnici/

Kad umirovljenici postanu ljudi bez adrese

     Nepunu godinu dana sam suradnica u Sindikatu umirovljenika, imam trideset godina, muža, dijete, uobičajeni život. U početku sam mislila kako me taj rad sen- zibilizirao za starije osobe, jer mi se sva­ki dan na putu na posao i s posla čini ka­ko nikada nije bilo više siromašnih um­irovljenika nego danas.

     Slučajno sam načula kako u Prihvati­lištu za beskućnike Crvenog Križa Za­greb Velika     Kosnica nalaze i brojni um­irovljenici i starije osobe, pa sam odluči­la provjeriti koji je razlog tome i zašto su umirovljenici primorani, umjesto dosto­janstvene starosti, preživljavati u bijedi i siromaštvu. Prvo mi je bilo neugodno obratiti se ljudima, bojala sam se da ih moja pitanja ne povrijede.

     Oni su ljudi bez doma. No zapravo su i ljudi bez adrese i punog identiteta. Ni­su ni pomišljali kako je moguće da netko jednog dana ima stan i posao, a drugog dana završi na ulici. Pogotovo im nije palo na pamet da bi se to moglo dogodi­ti njima.

Stariji ostaju dulje

Kroz prihvatilište nas je provela soci­jalna radnica Vanja Tolić, koja je napo­menula da od ukupno 107 korisnika ima­ju 30-ak osoba starijih od 60 godina. U prihvatilištu ima i djece i mladih, ali je prosječna dob 50-ak godina. Među stari­jima malo je žena.   Od njih 27, samo šest ih je starije dobi. No, neovisno o spolu, svim starijim osobama razlozi i dužina boravka su slični.

„Mlađi brže odu, a starije osobe duže ostaju ovdje. Uglavnom čekaju na umi­rovljenje ili dom za starije osobe, za ko­je su velike liste čekanja. lako imaju mo­gućnost otići u udomiteljsku obitelj u pri­gradska i seoska mjesta, oni to nerado prihvaćaju jer žele ostati u gradu”- rekla je Tolić i dodala da njihovi stariji korisni­ci imaju dosta radnog staža, ali nedovol­jno za odlazak mirovinu. Ili pak, ako bi otišli u mirovinu sa 60 godina mirovina bi bila premala za krov nad glavom i puni tanjur.

„Imamo i starijih osoba s ovrhama, ili s invalidskom mirovinom od samo 1.200 kuna” – napomenula je, a kad je riječ o ženama, imaju malo radnog staža, radi­le su na crno, te su uglavnom rastavlje­ne i same.

Uz nju, u prihvatilištu s korisnicima radi još jedna socijalna radnica i jedna medicinska sestra. Za sad nemaju psi­hologa, iako potreba za takvom uslugom itekako postoji.

„Smatram da bi im trebala psihološka pomoć, jer dosta naših korisnika ima problema s alkoholom. Neki su pak ovis­ni o kocki, a ima i onih koji su ovisni o opijatima” – rekla je Tolić, koja napomi­nje da u prihvatilište primaju na privre­meni boravak i osobe koje same dođu s ulice, ali da ih većina ipak dolazi preko Centra za socijalnu skrb. U Centru prvo provjere da li je osoba za prihvatilište, a potom prikupe dokumente i socijalnu anamnezu, te izdaju uputnicu s kojom korisnik dolazi u Kosnicu.

„Ne primamo jedino ljude starije od 65. godina, osobe narušenog zdravlja, nepokretne osobe ili one koje ne mogu same skrbiti o sebi jer nemamo stalnu medicinsku skrb” – naglasila je Tolić i dodala da u prihvatilištu poslužuju doru­čak i večeru, a ručak je u susjednoj puč­koj kuhinji Dobri dom. Imaju tri paviljona, a svaki ima svoju čajnu kuhinju i dnevni boravak. No, na moj upit hoće li osoba na 65. rođendan biti naprosto ispraćena iz prihvatilišta, niječu. Dok ne dobiju smještaj u dom za starije i nemoćne osobe, ostat će. l sami smo vidjeli stari­cu sa suprugom koji su ušli oboje u de­vedesete godine.

Inače, osobe koje su kod njih smješ­tene uglavnom primaju razna socijalna davanja, kao što su osobna invalidnina, doplatak za pomoć i njegu i jednokratne naknade. No, više ne smiju primati za­jamčenu minimalnu naknadu koja je do prije nekoliko godina bila dozvoljena, pa je potom zabranjena.

U mirovinu kao na burzu

Jedan od dugogodišnjih korisnika prihvatilišta je Božidar Derković (65) iz Zagreba, koji je u Kosnici već 6 godina, a prije toga je boravio u starom prihva­tilištu u Heinzelovoj. Završio je na Za­vodu za zapošljavanje 2002. godine ka­da je imao 51. godinu i 30 godina staža u robnoj kući NAMA. Odslužio je i u Do­movinskom ratu 1991. i 1992. Razve­den je i ima dvoje, sada već odrasle djece. Kako je stan ostavio ženi i djeci, jedno je vrijeme živio u podstanarstvu.

„Snalazio sam se četiri godine. Oba­vljao sam razne sezonske poslove i ra­dio na crno. Ispalo je da imam premalo novaca za podstanarstvo i život, pa sam došao ovdje. Prvo sam imao samo ručak i mjesečnu pomoć od 400 kuna” – ispri­čao nam je   Božidar i dodao da mu je pu­no značila opskrbnina za branitelje iz Domovinskog rata od 1.100 kuna, koju je primao sve do 2013. godine, kada je ukinuta. Sada prima samo jednokratnu novčanu pomoć.

„Iz doma ne izlazim, osim ako moram nešto obaviti u gradu, otići na liječnički pregled ili slično. Sada čekam punu sta­rosnu mirovinu kada navršim 65 godina, što je za mjesec dana. Planiram ići u podstanarstvo ili pronaći smještaj u ne­kom povoljnijem domu za starije osobe” – rekao je Božidar i dodao kako ga odla­zak u mirovinu ne raduje.

„Osjećam se kao kad sam morao ići na burzu. Ne veselim se zapravo mirovi­ni, jer kao i većina umirovljenika neću moći plaćati račune. Mirovina se kod nas ne može smatrati nagradom za rad, jer je preniska, a mnogi je i ne dožive” – priznao je Božidar. On, inače, svaka tri mjeseca ide na terapiju jer je jedno vrije­me imao problema s alkoholom.

„Nisam nikad ni pomišljao da ću se jednog dana naći na cesti. Čovjek jedno­stavno upadne u takvu situaciju. Ako si donekle čvrst, isplivaš i navikneš se na sve. Snalazim se. Često čitam knjige i to me opušta” – priznao je Božidar i zaklju­čio kako u životu ima i puno gorih stvari.

Ovršen zbog poziva sinu

Miro Raić (60) rodom je iz Sarajeva i petu je godinu u Kosnici. Zbog astme od 2011. godine prima invalidsku mirovinu iz BIH, koja mu nije dovoljna za život pa je završio kao beskućnik. Iz Sarajeva se sa 35 godina preselio u Rusiju gdje je 18 godina radio na gradilištima, ali su mu samo tri godine priznate, jer je ostalo ra­dio na crno. Iza sebe ima dva braka iz kojih ima dvojicu sinova. Jedan mu je sin otišao u   Švedsku raditi na crno, a drugi je u Rusiji. Miro je u Hrvatsku došao ra­diti kod jednog privatnika, no zbog zdravstvenih poteškoća nije više mogao obavljati posao.

„U Zagreb sam došao raditi i srediti papire kako bi se mogao vratiti u Rusi­ju, ali zadesila me bolest. Sada se više ne mogu vratiti u Rusiju, gdje mi živi bi­vša supruga i sin. Budući da sam um­irovljenik nemam više niti pravo biti ov­dje. Mogu ostati do kraja prosinca, a onda ne znam kamo ću” – ispričao nam je Miro i dodao kako mu je socijalna radnica ponudila da ode u udomiteljsku obitelj na selo, no on ne želi ići daleko od grada, a ne može niti raditi poslove na selu.

„Htio bih otići u dom za starije osobe, bilo koji. Tamo se dobiva 100, 200 kuna od Grada Zagreba. Zamolit ću da osta­nem ovdje još barem pola godine. Za mene je rješenje ili dom ili podstanar­stvo, a nikako ne udomiteljstvo. Obično su udomiteljstva na selu gdje se onda mora raditi u poljoprivredi. No, sada ne mogu nigdje” – požalio se Miro koji prima 1.200 kuna mirovine, a sjela mu je ovrha pa je u blokadi.

„Ušao sam u kredit da otplatim minu­se na računu. Kako sam imao mobitel, sjela mi je ovrha od T-coma. Sada mi automatski skidaju 30 posto od mirovi­ne. Otplatio sam minuse, ali još imam ovrhu zbog mobitela. Često sam telefo­nirao sinu u Rusiju, a jedna minuta pozi­va je skupa – čak 18 kuna. Nisam si mo­gao pomoći da ga ne zovem i čujem ka­ko je. Ne mogu mu čak ni doći u posjet jer trebam garantno pismo” – priznao nam je Miro koji se još se nije privikao na život u Kosnici.

„Ovdje ima svakakvih ljudi – drogera- ša, ubojica iz zatvora. No, imam dvojicu, trojicu kolega s kojima mogu popričati. Više bih volio da sam u stanu jer sam ovdje izoliran i daleko mi je ići do grada. lako imam besplatan pokaz, autobusi ri­jetko voze prema centru” – rekao je Miro i zaključio kako nikada nije pomislio da će se naći u ovakvoj situaciji.

Podigla kredit, pa izgubila kuću

Svoju tužnu životnu priču ispričala nam je i Š.F. (63) iz Zagreba, koja je u Kosnici godinu dana. U blokadi je zbog kredita koji je podigla za opremanje ku­će, koju je izgubila. Sada joj uzimaju tre­ćinu mirovine, pa je završila u Kosnici gdje čeka na mjesto u Domu za starije osobe u Martićevoj. Sa 28 godina staža prima punu starosnu mirovinu, jer je um­irovljena po starom zakonu sa 60 godi­na. Radila je u    Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu u Petrovoj, a pri­je toga je bila ugostiteljska radnica u restoranu Lovački rog.

„Nisam niti mislila da ću se toliko za­držati ovdje. Mislila sam se zaposliti, ali nisam pronašla posao. Željela sam po­magati u domaćinstvu i čuvati djecu, ali teško mi je bilo pronaći dobru obitelj” – rekla je Š.F. i dodala kako joj je problem prehrana u Kosnici jer je dijabetičarka.

„Ne smijem jesti većinu hrane koju ovdje poslužuju – zapršku, jaja, paštetu i slično. Zato si moram sama kupovati hranu i kuhati. Srećom, jedem samo ti­jesto i povrće, a ponekad si priuštim um­ak s vrhnjem i sirom”.

Trenutno živi od 900 kuna mirovine, koliko joj ostane nakon što joj sjedne ovrha. Izgubila je kuću koju je sama ku­pila od svoje ušteđevine 1998. godine. Već 2011. je iz nje morala iseliti i završi­la je na cesti kao samohrana majka sa svojom tada trogodišnjom kćeri.

„Ostala sam bez svega i morala u podstanare. Prevario me odvjetnik i kri­minalci koji su mi višestruko prodali ku­ću. Dala sam odvjetniku punomoć da me upiše kao vlasnicu, no on to nije učinio, jer je pogodovao mafiji. Cijeli sam život štedjela i pošteno radila. Pe- kla sam kolače i kuhala za svadbe, pri­česti i krizme, a evo kako sam završi­la”- ispričala nam je Š.F. koja želi osta­ti anonimna jer nitko iz njezine obitelji, osim kćeri, ne zna da je u prihvatilištu za beskućnike. Ovu tešku situaciju do­datno joj otežavaju zdravstvene poteš­koće.

     Kako doći do grada i glumiti makar ne­koliko sati da si običan čovjek u šetnji glavnim trgom? Vozi autobus broj 308 do Zapruđa, ali ide samo tri puta dnevno. Tako su ovi beskućnici izolirani, kao na nekom otoku, čekajući brod koji bi ih spasio. Hranu dobiju, krevet imaju. Ali, dostojanstvo im teško netko može vratiti.

Brojni beskućnici nekoć su imali si­gurne poslove, domove i obitelji, no kad su se u njihove živote na različite načine umiješali socijalni ili ekonomski faktori, pa i loši zakoni i okrutna država, uslijedi­le su ubrzane promjene u načinima živo­ta. A neki su i sami krenuli u krivom smjeru…

Piše: Maja Subarić Mahmuljin